[…]
Els convidats van ser, en aquesta ocasió, els poetes croats Marko Poga?ar i Dinko Tele?an, que van compartir versos amb Albert Balasch, Andreu Gomila, Àngels Gregori, Àngel Igelmo, Pau Sanchis, Montserrat Rodés, Maja Stibilj i Jelena Vrangelovski. I, entre tots, vam trobar-los paraules catalanes.
Com aquestes al poema “El sopar” de Dinko Tele?an:
VE?ERA
jutro je i ulazim u kuhinju
pripremam ve?eru za tisu?u ljudi
od skromnog no?nog ulova na pu?ini
dok je svitalo na putu prema kuhinji
brao sam kadulju lovor i motar
i slana slova u kamenu:
sve ?e mi dobro do?i
kada dovršim ve?eru moram nestati
i za mene se ne smije znati
a ako sve bude kako treba
deset tisu?a ljudi postat ?e galebovi
EL SOPAR
és el matí i entro a la cuina
preparo el sopar per mil persones
amb la modesta pesca nocturna a la mar gran
mentre clarejava de camí cap a la cuina
recollia sàlvia llorer i fonoll marí
i les lletres salades en la pedra:
tot ho aprofitaré
quan acabi el sopar he de desaparèixer
i de mi no s’ha de saber res
i si tot acaba bé
deu mil persones esdevindran gavines
O aquestes a la pregunta “Què és una vora” que es fa Marko Poga?ar:
ŠTO JE TO OBOD?
Obod je kategorija. izraz tradicije, ?vrsti
rub koji ne valja prije?i. njegovu rije? ne
osuje?uju: pod obodom je naj?eš?e glava,
ku?a, rijetko i drsko ništa. glava se, ako je
kravlja, probuši ?eli?nim klinom. krava se
prive?e lancima o vla?ne zidove staje, zatim
se sna?no udari. krv koja krene krv je domo-
vine. nju je krava, zubima, za se dugo svojatala.
ako je glava kokošja ona se otrijebi sjekirom.
kokoš se samo uzme, prenese na drugo mjesto,
polo?i na panj i na vrat se brzo & hladno sru?i sje?-
ivo. kokoš još neko vrijeme urli?e, ali je nitko
ne ?uje. kuni? se kolje pismenim, golim rukama.
krv ostaje unutar tijela i kola, sa svojom sumnjivom
prošloš?u. uši, na kojima je iz tvoje ruke do sada
visio miruju, kao da se u šumi ništa ne ?uje, ništa
ne dešava. polja miruju. zemlje miruju. domovina
od nekud kapi, a ljudi skupljaju gro??e. ogromna
je vru?ina. što je to obod i što pod obodom ima?
QUÈ ÉS UNA VORA?
Una vora és una categoria. l’expressió de la tradició, un marge
ferm que no hauríem de traspassar. la seva paraula no
és contestada: sota la vora tot sovint hi ha el cap,
la casa, rarament i amb rudesa no res. el cap, si és
de vaca, el travessem amb un estilet d’acer. la vaca
la lliguem amb cadenes a les parets humides de l’estable, després
la colpegem amb força. la sang que vessa és la sang
de la pàtria. durant molt de temps, la vaca se la feia seva amb les dents.
si el cap és de gallina l’arrenquem amb la destral.
la gallina només cal agafar-la, la portem a un altre lloc,
la col·loquem sobre una soca i ràpida & freda la fulla cau sobre el
coll. la gallina xiscla encara una estona, però ningú
no la sent. el conill el degollem amb les mans cultes, nues.
la sang es manté dintre el cos i corre, amb el seu passat
dubtós. les orelles, de les quals fins ara dins les teves mans
penjava, en calma, com si res no se sentís dintre el bosc, com si res
no passés. els prats en calma. els països en calma. la pàtria
per algun punt degota, i la gent recull raïm. la calor
és immensa. què és una vora i què hi ha sota la vora?
Dimarts passat l’espai Mailuna, on l’Horiginal continua en exili les seves activitats, va acollir, com una festa, la lectura d’aquests i altres poemes treballats a Farrera. Que havien tret el nas unes hores abans en un reportatge emès dins l’Ànima del 33.
Us ha agradat aquest article? Compartiu-lo!